Dijete je povučeno, ne igra se s drugom djecom, sklanja se od većih grupa i novih poznanstava, djeluje uplašeno pred takvim situacijama.
Ako se i nađe u društvu, srce mu ubrzano lupa, ubrzano diše, dlanovi mu se znoje pa se stidi da pipne bilo koga, tresu mu se ruke… Ovakva pojava poznata je kao socijalna fobija i postoji i kod djece i kod odraslih. Nepotrebno je reći koliko ometa društveni život svake osobe koja od nje boluje.
Kako dolazi do socijalne fobije?
Ne zna se sigurno, ali smatra se da problem počinje u ranom djetinjstvu. Jedna varijanta je da problem nastaje kad roditelji vjeruju da je djete potrebno veoma rano osamostaliti, napraviti ga nezavisnim, pa ga maltene odbace dok mu je roditeljska zaštita i dalje neophodna.
Strah od odbacivanja je urođen i ljudima i životinjama, tako da je ipak potrebno neko vrjeme da se djete psihički osamostali dovoljno da bude spremno za (privremeno) odvajanje od roditelja. Ako se djetetu ne pruži dovoljno vremena i dovoljno ohrabrenja i uveravanja da će sve biti u redu, ono postaje konstantno zgrčeno, uplašeno da će ga otac i majka ostaviti i u strahu od svega novog.
Druga varijanta, potpuna suprotnost prvoj, jeste kada je dijete prezaštićeno.
Takvu djecu je lako uočiti: teško im pada odvajanje od roditelja čak i na kratko vrijeme, plaču, vrište, bacaju se na pod, postoji mogućnost i da se povrijede. Odlazak u vrtić? Nekada je neophodno da majka s djetetom i po mjesec dana svaki dan ostaje po nekoliko sati u obdaništu dok se djete ne adaptira. Kada krene u školu, takvo djete je povučeno, ne igra se s drugom djecom, neće da se takmiči, ne javlja se da odgovara čak i kada zna lekciju ili odgovor na pitanje. Kako raste, simptomi se pogoršavaju.
Da li je socijalna fobija ista stvar kao trema?
Ne. Kada se radi o tremi, ona se pojačava pred nastup i s nastupom nestaje, a socijalna fobija traje i u toku “nastupa” i postaje sve jača. Trema stimuliše, dok fobija parališe.
Postoji li neki način da se sa socijalnom fobijom djeteta izborite ili, još bolje, da do nje i ne dođe?
Postoji – treba mu graditi samopouzdanje. Nipošto ga ne treba ponižavati pred drugima, podrugivati mu se, a kada postane dovoljno staro za to, treba ga i osamostaljivati (izleti s drugom decom), treba ga poslati u vrtić, povremeno ga odvajati od kuće (naravno, tako da bude s osobom kojoj vjerujete), nipošto ga ne treba plašiti školom: “Vidjećeš ti kako će ti biti kad kreneš u školu!”
Problem je, u svakom slučaju, rješiv, samo treba imati na umu da je, kao i u svemu drugome kad su djeca u pitanju, potrebno mnogo strpljenja i ljubavi.
