Omiljena tema mladih – ali i onih nešto starijih. Dva pojma koja veliki broj ljudi izjednačava, mada su to posve različita, rekli bismo i suprotstavljena osjećanja.
Razlog za izjednačavanje ove dvije vrste emocija jeste taj što osoba koja ih osjeća nije u stanju da samo na osnovu analize svog emocionalnog doživljaja, zaključi da li voli ili je zaljubljena. Većina ljudi smatra da je zaljubljenost mnogo snažnije osjećanje od ljubavi i da je to prva, početna faza ljubavi, nakon koje slijedi nekakva smirena ljubav. Zbog toga mnogi očekuju da se moraju prvo zaljubiti, da bi nakon toga uslijedila ljubav prema toj osobi. Međutim, upravo zbog različite i suprostavljene prirode tih osjećanja (ljubavi i zaljubljenosti), to je najčešće nemoguće ostvariti. Najveći broj odnosa započetih zaljubljenošću ne završava ljubavlju. Koliko ste samo puta bili zaljubljeni u srednjoj školi?
Glavna je razlika što se ljubav zasniva na poznavanju realnosti druge osobe, a zaljubljenost na iskrivljenju stvarnosti zbog nesvjesne projekcije. U stanju zaljubljenosti, u partneru ili osobi koja je predmet naših simpatija, vidimo samo ono što bismo željeli vidjeti i na nju projiciramo osobine i karakteristike koje bismo željeli da naš partner posjeduje. U biti, stvarnost može biti posve drugačija.
Zaljubljivanje je prirodan razvojni proces kojim osoba integriše i neutrališe predstavu o idealnom partneru i postiže psihičku zrelost. Upravo kroz cikluse zaljubljivanja i odljubljivanja, osoba postepeno postaje sposobna da sagleda realnosti osoba koje bira za partnere. Zaljubljivanje je karakteristika puberteta i adolescencije, sve do postizanja psihičke zrelosti.Prirodno je i normalno da mladi čovjek (adolescent) ovo osjećanje u toku svoga odrastanja/ sazrijevanja doživi više puta. Kada se ostvari zrelost i kada se integriše identitet ličnosti, zaljubljivanje postaje prava rijetkost.
Ljubav je zasnovana na emocionalnom vezivanju za drugu osobu i zbog toga je relativno trajan i konstantan odnos. Zaljubljenost je zasnovana na stvarnom ili očekivanom užitku, tako da je potencijalno nestabilan odnos. Ljubav je normalno stanje, jer je normalno da svaki čovjek voli i bude voljen tako da omogućuje istovremenu usmjerenost na druge aspekte života. Zaljubljenost je izuzetno, vanredno i ekstremno stanje koje se odlikuje preokupiranošću drugom osobom, fiksiranošću za nju i nezainteresovanošću za druge aspekte života. Ovo osjećanje ne traje dugo, najčešće nekoliko mjeseci. Partneri koji su ostali zajedno, mogu posvjedočiti da su se njihova osjećanja, nakon izvjesnog vremena, transformirala i postala smirenija, ali stabilnija i jača.
Sve to čini da je zaljubljenost, po svojim osobinama, ne vrhunac ljubavi, već njena negacija. Fantazija o zaljubljenosti koja vječno traje jeste oličenje hedonističkih, infantilnih i narcisoidnih težnji. Osobe koje nikada nisu istinski sazrele, niti uistinu pronašle sebe sklone su sanjariti o „vječnoj zaljubljenosti“, težnji da nas čitav život prati uzbuđenje i „leptirići u stomaku“ pri pogledu na drugu osobu, te 24 – satno razmišljanje o njoj. Ovakve osobe stoga, čim početni osjećaj zaljubljenosti u vezi/braku koje su izgradile sa nekim splasne , brzo traže nova uzbuđenja . Za njih ovakav život postaje dosadan i monoton. Onda ponovo kreću u potragu za novom „ljubavi“.U biti, problem je u njima samima i njihovim nezrelim maštarijama. Najčešće iza sebe imaju više neuspjelih brakova i nebrojeno propalih veza, uvijek u nastojanju ostvarenja vlastitih fantazija.
Emocionalno vezivanje, koje je psihološka osnova ljubavi, ne samo da ne mora nastati putem zaljubljivanja, već se to dešava u rijetkim slučajevima. Ono može nastati u odnosima koji počinju sviđanjem, prijateljstvom, ravnodušnošću, ali i konfliktom. Zasnovano je na realnom poznavanju partnera, međusobnoj sličnosti, zajedničkim ciljevima, ubjeđenjima, stavovima…
Naposlijetku, dodat ćemo i to da, mada je ljubav, kako smo rekli, relativno stabilan odnos, i sama može vremenom da postane jača ili da slabi. Oba partnera jednako su dužna da se trude i rade na kvaliteti svoje veze. A jedan od načina na koji to mogu učiniti jeste da rade na samome sebi, što nužno dovodi do unutrašnjeg zadovoljstva,a potom i do boljeg odnosa prema svojim najbližim.