Srž prikrivene sabotaže i emotivnog protesta čini pasivna agresivnost. Pasivna agresivnost gotovo da je“ talenat“, sposobnost jednoga broja ljudi da ljutnju prebace na druge, tako da sama osoba nikada nije otvoreno ljuta i agresivna, ali čini, svojim ponašanjem, da se okolina osjeća iritirano i napadnuto. Njenu osnovu čini osujećenje, gnjev i zavist.
Pričati jedno – raditi drugo
Pasivno-agresivno ponašanje je vid mazohizma koji se odražava u ličnom neuspjehu, odugovlačenju i autodestruktivnom ponašanju koje utječe negativno na samu osobu, ali i na njenu okolinu.
Stalni negativni i pasivni otpori kod osobe manifestuju se:
· pasivnim odbijanjem rutinskih zadataka, kako društvenih tako i poslovnih,
· čestim žalbama kako ga drugi ne cijene i ne razumiju
· konfliktnim, svađalačkim ponašanjem
· ekscesnim kritikovanjem i omalovažavanjem autoriteta
· ispoljavanjem zavisti i ogorčenosti prema onima koje vidi kao uspješnije i sretnije
· preuveličane i neprestane žalbe na vlastitu nesreću
· oscilacije neprijateljskog prkosa i kajanja
Osim navedenih karakteristika ponašanja, pasivno-agresivne ličnosti najčešće okrivljuju i osuđuju one od kojih najviše zavise, ali pri tome odbijaju da se te zavisnosti i oslobode.
Kada govore o vlastitim potrebama i željama nisu direktni, ne postavljaju precizna pitanja u vezi toga šta se od njih očekuje i postaju anksiozni kada su primorani da uspiju ili kada se njihova uobičajena odbrana okretanja agresije prema sebi samima ukloni.
Rijetko će reći da nešto ne žele da urade, da im nešto ne odgovara, ali će se u ponašanju vidjeti njihov drugi stav – Govoriće da, a njihovo ponašanje Ne.
Načini ispoljavanja pasivne agresivnosti
Pasivna agresivnost ima brojne manifestacije kojima su mnogu skloni, ali se kod ovog tipa ličnosti javlja kao stalni obrazac ponašanja:
Zaboravljanje – Zaboravljanje važnih datuma, rođendana, godišnjica, kašnjenje na sastanke i sl. kao način izbjegavanja obaveza i prikrivene sabotaže.
Neodgovornost – Odgovornost za svoje postupke izbjegavaju, uvijek je neko u njihovoj okolini „kriv za ono što se događa i taj neko mora da snosi krivicu za svoja (ne)djela“.
Neizražavanje ljutnje – U komunikaciji deluju fino i ljubazno, što je samo površina i maska drugih osjećanja.
Strah od bliskosti – Povjerenja u ljude gotovo da nemaju, zbog čega teže da se ne vezuju emotivno.
Ne treba izgubiti iz vida da pasivno agresivne ličnosti ipak govore sve što misle, ali na drugačiji način. Indirektno se ljute, zavide, manipulišu, tako da svoju ljutnju maskiraju naizgled savršeno logičnim obrazloženjima i zaključcima. Vješto kod drugih izazivaju osjećaj krivice i grižnje savjesti. Međutim, iza prikrivene agresije koju ispoljavaju na specifične načine krije se i potreba za odobravanjem od drugih.
Važno je imati na umu i to da svi mogu pronaći situacije u kojima su bili pasivno agresivni; Nije svaka nespretna greška pasivno agresivni napad. Međutim, kod pasivno agresivnih ličnosti ova vrsta ponašanja je neizbježna, to je šablon koji govori o skrivenoj ljutnji i nemogućnosti razumjevanja i izražavanja osećanja na pravi način.
„Da, ali…“ je uzrečica koja prati gotova sva njihova objašnjenja; Slušaju uglavnom tako da onda mogu da kažu “da, ali…”.
Naginju ka tome da u svemu vide najgore. Puni su negativnosti, cinizma i skeptičnosti. Posmatraju pozitivne događaje sa nevjericom i imaju generalno mizantropski pogled na svet, dok prepiranje i mrzovoljnost prate gotovo sve aktivnosti.
Odnosi sa drugima
Pasivno-agresivni tip ličnosti je rutinski pesimista u pogledu sebe i drugih; razdražljiv, tvrdoglav, a drugi mu lahko zasmetaju.
“Ne razumijem šta to znači…”, “Zaboravio sam pitanje…”, “Ali zar niste upravo rekli?…”, je način na koji “hvataju u zamku“ saradnike i prijatelje u nastojanju da ih ubijede u nešto. Skloni su depresiji, problemima u prilagođavanju i anksioznosti. Kada se žale na problem, obično je to problem sa nekim drugim, jer nisu skloni samokritičnosti.
Partnerske veze su im rijetko mirne i sretne, a glavni razlog za to leži u činjenici da se lakše vežu za svoju ozlojeđenost nego za osećaj zadovoljstva koje dobijaju od partnera; Dolaženje do ciljeva i osjećanja zadovoljstva vide kao težak i neostvariv zadatak.
Samopouzdanje je nešto što im nedostaje i čini da budućnost gledaju veoma pesimistično. Pasivno-agresivne ličnosti rijetko su dramatične, rijetko podliježu otvoreno afektima i gotovo nikada nisu otvoreno agresivne.
Utjecaj vaspitanja
Pasivna agresija razvija se onda kada je otvoreno izražavanje agresije i neslaganja onemogućeno. Porodice u kojima je strogo kažnjavano otvoreno ispoljavanje nezadovoljstva i ljutnje „dobar su temelj“ za razvoj pasivno-agresivnog ponašanja.
Autoritativni mentalitet i izvan porodice takođe ima uticaja na razvoj ove vrste ponašanja – strogi zahtjevi sistema, škole, vršnjaka itd.
Na razvoj pasivne agresivnosti značajan utjecaj imaju i kontradiktorne poruke koje šalje porodica i sredina; Ukoliko se pravila ponašanja mijenjaju, kada „biti dobar“ jedan dan znači jedno, drugi dan drugo; Kada se jedno isto ponašanje u određenim uslovima hvali ili ignoriše, a u drugim kažnjava. Sve ovo utječe na činjenicu da dijete postaje nesigurno i nije u mogućnosti da sve te poruke integriše u sopstveni sistem ponašanja.
Dominantni roditelji koji onemogućavaju ispoljavanje aktivne agresivnosti provociraju mogući razvoj pasivne agresivnosti kod djece. Nakon uticaja ovakve roditeljske agresivnosti potrebno je dosta vremena, navikavanja na nove uslove koji ne zahtjevaju primenu pasivne agresije. Možemo reći da je potreban ponovni proces odrastanja kako bi se ovi nezreli obrasci ponašanja promijenili i kako ne bi nastavljali da donose više štete nego koristi po osobu i njenu funkcionalnost.
Promjene u psihoterapijskom radu kod pasivno agresivnih ličnosti se dešavaju kontinuirano, radom na pojedinačnim ispoljavanjima problema;
Potpuno odbijanje ispunjenja zahtjeva koje nameće posao ili prijatelji i porodica postepeno zamjenjuje prihvatanje ispunjenja zadataka uz davanje ličnog pečata.
Umjesto omalovažavanja autoriteta razvija se sposobnost konstruktivnog suprotstavljanja, bez pretjerivanja.
Konfliktno ponašanje spram mogućnosti rješenja istih uz poštovanje druge strane.
Zavist i želja da se napakosti boljem i uspješnijem mijenja se trudom da se i sam bude takav, iako osjećanje razočaranosti ponekad prati neispunjenje tog cilja, ali ne prerasta u zavist i osvetničko ponašanje.
Umjesto stalnih žalbi na ličnu nesreću razvija se sposobnost prihvatanja uslova života koji ne zavise od same osobe, ali se i razvija inicijativa da se mijenja moguće.
Na ovaj način možemo razumjeti dinamiku pasivno-agresivnog ponašanja: Oni pristaju na sve ponuđene aktivnosti, ali ne ostaju dosljedni, sabotiraju ono na šta su pristali, mijenjaju značenje dogovora i odnosa do toga da njihova aktivnost i njihov udio postaje beskoristan.
(psiholog.ba/b92.net)