Digitalne igre i internet su postali moj svijet, u kojem sam se krio od ugnjetavanja, ponižavanja, dosade i neuspjeha. U njima sam pronalazio utjehu ako bi mi se nešto desilo, bijeg od problema koji me okružuju, počinje svoju priču Selim A., mladić koji se godinama bori s ovisnošću o internetu.
Iako je zbog pretjeranog boravka uz monitor ispaštalo njegovo zdravlje i školovanje, on jednostavno nije mogao prestati s “igranjem”.
“Zašto sam počeo odlaziti na internet? Ispočetka je to bilo iz znatiželje i zanimljivosti, a kasnije je to preraslo u nešto veće. Bio sam na raznim takmičenjima u igri ‘Call of Duty’ i pobjeđivao, tako da sam nakon jednog osvojenog takmičenja dobio puno para, pa sam sebi kupio pravi kompjuter. S prijateljima sam razmjenjivao igrice i igrao ih satima i danima. Nisam više izlazio vani, moje kosti su počele kržljati, a moja je kondicija ‘izlapila’. Internet je postao moj cijeli svijet, u kojem sam bio prihvaćen i uspješan, za razliku od ‘običnog’ svijeta”, kaže on.
Njegov slučaj nije usamljen. Teška finansijska situacija u kojoj se regija nalazi od kraja rata, opće beznađe i tmurna svakodnevica nagnali su veliki broj mladih ljudi da svoju (ne)sreću potraže u virtualnom svijetu. Naizgled bezazlen, ovakav način života sa sobom nosi brojne negativne posljedice, ponekad vezane i za ozbiljne psihološke poremećaje, koji vode u ovisnost, koja se često poistovjećuje s ovisnošću o alkoholu ili drugim opojnim sredstvima.
“Ovisnost o internetu je opisana kao poremećaj kontrole impulsa i stručnjaci koji se bave ovom problematikom navode da je veoma slična patološkom kockanju. Ovisnici o internetu uglavnom koriste virtualni svijet fantazije u cilju povezivanja s drugim ljudima te kao vid zamjene za kontakte s osobama iz stvarnog života”, kaže Jasna Subašić, psihologinja i certificirani terapeut kognitivno-bihevioralne terapije.
“Zapravo, jedan od najvažnijih razloga zašto uopće dolazi do ove vrste ovisnosti isti je kao i kod bilo koje druge ovisnosti, a to je bijeg od problema i suočavanja s vlastitim osjećanjima praznine, depresije, bespomoćnosti ili krivnje.”
Gubitak interesa
Psiholozi ističu da ovisnik osjeća preokupiranost internetom ili igrama na mreži, pad raspoloženja i emocionalnu zatvorenost kada internet nije dostupan. Kod ovisnika granica tolerancije raste, pa on mora provoditi sve više vremena na internetu kako bi postigao osjećaj zadovoljstva.
Uz to, javlja se gubitak interesa za ostale aktivnosti, internet se koristi kako bi se popravilo loše raspoloženje, a svaki pokušaj odvikavanja završava neuspjehom. Iza ove loše navike, kao moderna dijagnostika, mogle bi zapravo stajati neurološke promjene u mozgu.
Privlačnost internetskih videoigara i društvenih mreža leži i u zadovoljavanju osnovne ljudske potrebe za pripadnošću grupi ili zajednici.
“Otvaranje profila na Facebooku je način pomoću kojeg pojedinci dokazuju sebe vanjskom svijetu, osjećajući se važno i prihvaćeno”, smatra Philip Hodson, član Britanske asocijacije za savjetovanje i psihoterapiju (The British Association for Counselling and Psychotherapy).
Društvene mreže pružaju i instant povratne informacije i potvrdu vlastite vrijednosti koju pojedinac dobija od drugih ljudi. Ovo se sve dešava bez stvarne, ljudske komunikacije “licem u lice”.
Kako to objašnjava jedan 16-godišnjak iz Sarajeva: “Zbog Facebooka, o sebi počneš misliti drugačije. Tvoje privatne misli i osjećaji su na internetu dostupni drugim ljudima. Na osnovu tuđih reakcija i likeova, postaješ ‘faca’ među rajom.”
Preventiva najbolji lijek
Kao i u slučaju brojnih drugih problema, kod zavisnosti o internetu vrijedi pravilo “bolje spriječiti, nego liječiti”. Psiholozi naglašavaju da se mora brzo reagirati ukoliko primijetimo neke simptome zavisnosti kod sebe ili kod osobe koje znamo, jer što se prije počne s liječenjem, rezultati su bolji.
“Kao i u slučaju drugih ovisnosti, presudan je vlastiti monitoring i praćenje količine vremena provedenog na internetu. Svaki pojedinac koji uočava da vrijeme koje odvaja za surfanje internetom raste treba se zapitati na koji način mu te aktivnosti pomažu i s čime u osnovi nema snage da se suoči. Ako internet predstavlja relaksaciju i način opuštanja i bijega od stresne svakodnevnice, tada pokušajte sastaviti listu korisnih, poželjnih, ali istovremeno opuštajućih aktivnosti koje možete uvesti u svoj dnevni ritam, u zamjenu za dio vremena na internetu”, navodi Subašić.
“Također, ako ste izuzetno nesigurna i stidljiva osoba, korisno je pohađati određene seminare i grupne aktivnosti u kojima biste, korak po korak, učili kako unaprijediti komunikaciju s drugima te osloboditi se napetosti i stresa pri sticanju novih poznanstava.”
Pitanje je koliko je važna uloga roditelja i porodice u sprečavanju i liječenju zavisnosti od interneta. Mirsad C. je otac četvero djece, od kojih najmlađi sin pati od tzv. Poremećaja deficita pažnje i hiperaktivnosti (ADHD). Ističe da je danas sve teže sačuvati djecu od boravka na internetu, ali da se to može postići uz angažman svih članova porodice.
“Iskušenja za omladinu su sve veća. Okolina, društvo, mediji… na neki način oblikuju njihovo razmišljanje i stav prema životu. Kako da ja, kao roditelj, objasnim svom sinu da mu ne mogu ili ne želim kupiti najnoviji mobitel ili konzolu, a njegovi prijatelji iz razreda se s tim hvale? Kod njih je to pomalo stvar prestiža – ja imam dobar mobitel, a ti nemaš. Zato je bitan taj iskren odnos roditelja i djeteta. Potrebno je razgovarati s djecom, razumjeti njihove probleme i nastojati im pomoći, ali u granicama. Recimo, djeci onemogućimo odlazak na internet dok rade domaću zadaću. Kad završe sve obaveze, tad im igranje na konzoli ili surfanje dođu kao nagrada. Iz ličnog iskustva sam shvatio da takav pristup urodi plodom”, kaže Mirsad.
( Al Jazeera-Nedim Botić / psiholog.ba)