Biblioterapija (terapija čitanjem) je izražajna terapija koja koristi odnos između pojedinca i sadržaja knjige, poezije i drugih oblika pisanih riječi, a najčešće se primjenjuje uz terapiju pisanja. 
Još su stari Grci vjerovali u ljekovitu moć čitanja i zato su uvijek iznad vrata biblioteke stavljali natpis “Ljekovito mjesto za duše”.
Osnovni koncept biblioterapije je u tome,da je čitanje ljekovito iskustvo, a književni izvori mogu pomoći u rješavanju složenih problema.
Kod djece biblioterapija može dobro da utiče na njihovo samopouzdanje, jer knjiga djetetu može objasniti kako da se nosi sa stresom, razvija kreativnost i rješava probleme.
Kod učenika se biblioterapija pokazala odličnom kao pomoć kod zadirkivanja, ismijavanja, strahova, tjeskobe i smrti bliskih osoba.
U većini slučajeva, biblioterapija se koristi kao dodatak tradicionalnoj psihoterapiji.
Kod onih koji se liječe kognitivno-bihevioralnom terapijom biblioterapija svakom pacijentu pristupa na poseban, individualan način.
Na primjer, osoba koja pati od bulimije najvjerojatnije će dobiti za čitanje knjige koje opisuju njeno stanje, a takve informacije pomažu pacijentima da bolje razumiju razloge liječenja i da porade na promjenama u svom ponašanju.
Biblioterapija najvjerojatnije neće biti korisna kod ljudi koji pate od poremećaja misli, psihoze, ograničene intelektualne sposobnosti, disleksije ili aktivnog otpora na liječenje.
Biblioterapija se takođe primjenjuje i kod mnogih vrsta psihičkih problema, a stručnjaci su ustanovili da je odlična za liječenje poremećaja ishrane, raspoloženja, straha od otvorenog prostora (agorafobije), raznih vidova zavisnosti, stresa, anksioznosti…
Za razliku od mnogih standardnih oblika psihoterapije, biblioterapeut ima pristup koji najčešće uključuje konkretne primjere sa kojima se pacijent može poistovjetiti.
Stručnjaci ukazuju da biblioterapeut mora biti stabilna osoba, istinski zainteresovana za druge, sposobna da saosjeća sa drugim ljudima, bez moralisanja, prijetnji ili naređivanja.