Nostalgija

Nostalgija je tajna koju je teško otkriti. U njoj su skupljena jaka osjećanja i sjećanja na neke lijepe trenutke, drage osobe ili rodni kraj, pa tuga koja se useljava u dušu nije ni neprirodna, ni neobična.

Zimovanja i ljetovanja nisu samo dani odmora, prepuštanja lijepim izazovima i prikupljanja snage za životnu svakodnevicu u koju se vraća. Odmori su i vrijeme u kojem se stvara i doza nostalgije, galerija emocija, uspomena, utisaka i slika koje ćemo ponijeti kao suvenire. Možda će vas akord neke pjesme podsjetiti na davne, neke ljepše odmore, a mirisi i slike nekog predjela na rodni kraj. Preplavit će nas tada osjećanja, tužna, radosna, melankolična, jednom riječi, naći ćemo se u naručju nostalgije.

Ako itko zna što nostalgija doista znači i koliko su jaka osjećanja koja su u njoj skupljena, onda su to svi oni koji su napustili domovinu i nastavili život daleko od svega što su voljeli. Nostalgija je riječ koja se najčešće čita u njihovoj elektronskoj pošti.
U cijelom spletu emocija koje žestoko pulsiraju mnogi vide samo sentimentalnost i prenemaganje. Ali u nostalgiji treba prepoznati i plemenitu osjećajnost i dramatično traganje za svojim korijenima.
Veliki broj ljudi koji pate od nostalgije, prikrivaju takva osjećanja, ali to je gluma i nepotrebna laž. Besmisleno je da čovjek skriva to što tako snažno osjeća. Za takvu osjećajnost nije odlučujuće obrazovanje, već samo osjećanja koja čovjek nosi u sebi. A tuga koja se useljava u ljudsku dušu nije ništa neprirodno i neočekivano.
Kao posebno izražen fenomen, ali i psihološki problem, nostalgija prati sve one koji se sele iz jedne zemlje u drugu. Ponekad je toliko jaka da blokira čitavo biće i takvo stanje može trajati godinama.

Dešava se da se ljudi koji su jedva čekali napustiti domovinu ne pripreme za ono što ih čeka. Ne uče jezik zemlje u koju odlaze, ne znaju bilo što o kulturi i životnom stilu okruženja koje ih čeka. Nepripremljeni i bez potpunih i pouzdanih informacija, obično doživljavaju teške traume. Kao teret pada im i to što u novoj sredini nikoga ne poznaju, nemaju se kome obratiti za pomoć, razgovarati, makar onoliko koliko su to činili sa susjedima u domovini.

Postoji i oni koji se, nošeni nostalgijom, često vraćaju u domovinu čim zarade nešto malo novca. Ako ima radosti i utjehe u tom povratku, to bi trebalo razumjeti kao vid individualne strategije u kompleksnom i uvijek neizvjesnom umijeću življenja.