…. jer niko ne želi biti sa onim ko vjeruje da je superiorniji od njega.
Ljudi imaju naviku da neprestano ocjenjuju ili kritiziraju. Stvari i pojave oko nas konstantno evaluiramo, ocjenjujujemo šta volimo, šta ne volimo, šta je „dobro“, a šta „loše“. Ne procjenjujemo samo onda kada iskazujemo negodovanje ili neprihvatanje nekoga ili nečega, već i kada pokažemo odobravanje onome što volimo ili čemu se divimo.
Da bi se stekle nove navike u komuniciranju, neophodno se odučiti se od nekadašnjeg načina razmišljanja i reagiranja. Edukatori koji podučavaju vještinama efikasne komunikacije, naglašavaju važnost svjesnosti da, u nastojanju da damo smisao svome životu , etiketiramo druge ljude i događaje. Ono čega najčešće nismo svjesni jeste šteta koju nanosimo vlastitim interpersonalnim vezama svaki put kada izrazimo sud, bio negativan ili pozitivan.
Carl Rogers, jedan od najutjecajnijih psihologa u historiji, naglasio je kakvu štetu osuđivanje nanosi međuljudskim odnosima:
Najveća prepreka interpersonalnim komunikacijama je naša prirodna sklonost da sudimo, da evaluiramo, odobravamo ili neodobravamo, stavove druge osobe ili druge grupe.
Tako da, ukoliko želimo unaprijediti komunikaciju i odnose sa drugima, moramo učiti da se suzdržavamo od neprestang osuđivanja. Stavljajući druge ljude u određene kategorije, mi zapravo dajemo smisao vlastitim iskustvima.
Četiri oblika osude
- Kritiziranje („Zaslužio si to“)
Ovo je najučestalija forma osuđivanja. Mi osuđujemo kada iznosimo negativnu procjenu nečega što je drugi rekao ili uradio.Osuđujući, stavljamo se na višu ljestvicu morala, te impliciramo da smo mi upravu i da je istina na našoj strani – čemu se druga osoba mora povinovati.
- Davanje nadimaka (“Koji gubitnik!”)
Davanjem nadimaka klasificiramo druge ljude, a što bi trebalo da bude definicija njihovog identiteta. Davanje uvredljivih nadimaka je često dehumanizirajuće. U mnogim društvima, uvredljivi nadimci bili su svjesno provođena tehnika pripreme protora za izvršenje genocida. U Ruandi, naprimjer, Tutsi su nazivani žoharima.
- Analiziranje (“Govoriš to samo da bi me naljutio.”)
Često se ponašamo kao ljekari koji znaju šta narušava blagostanje i šteti ponašanju druge osobe. Time, naravno, nagovještavamo da smo mi zdravi, oni koji znaju najbolje, te stoga mogu posmatrati svisoka sve ostale.
- Hvaljenje (“Tako si talentovan/a”)
Ne želimo osporiti važnost nagrađivanja putem pohvale, te naglašavanje kvaliteta koje druga strana posjeduje. Ipak, ovakav način komuniciranja može imati i izuzetno negativno značenje ako je korišteno u svrhu manipulacije i ohrabrivanja drugoga da se ponaša onako kako mi to želimo. Također, pretjerano korištenje pohvale može biti protumačeno kao neiskreno i dovesti do gubitka povjerenja u odnosu.
Vježba samosvjesnosti
Koji od ovih oblika procjenjivanja, odnosno osuđivanja, koristite najčešće? Razmislite, u kojim situacijama imate sklonost da stavljate sebe na više stepene morala u odnosu na ostale? Koliko često se nalazite u ulozi suca koji istinu traži posmatrajući činjenice samo iz vlastite perspektive?
Sada, kada ste postali svjesni navike osuđivanja drugih osoba i situacija, napravili ste prvi korak u suzdržavanju od ishitrene kritike. Na taj način, ostavljen je prostor za konstruktivan dijalog. Suzdržavanje od osuđivanja i dopuštanje drugom čovjeku da u potpunosti izrazi sebe , učinit će vas boljim komunikatorom – a time ćete, neminovno, iskusiti i poboljšanje u interpersonalnim odnosima.
Autor: Aldo Civico, Ph.D.
Prevela: Jasna Subašić, dipl. psiholog