Riječ oprostiti znači i pozdraviti se sa nekim tko odlazi. U ovom slučaju opraštamo se od loših osjećanja, rastajemo se sa tugom, bolom i patnjom. Ipak, oprostiti nije jednostavno i lako, jer osoba koja oprašta tako pristaje na odricanje od ljutnje, bijesa i osvete, te otvara mogućnost da mu se to ponovo dogodi. Istina je i da princip „oko za oko“ stvara samo trenutni osjećaj olakšanja i ne dovodi do psihološki i životno pravednog balansa kome se nadamo.
Praštanje traži svoje vrijeme, koje je proporcionalno intenzitetu povrijeđenosti, ličnom doživljaju koliko je druga osoba bila namjerna, kao i stupnju bliskosti sa onim kome treba oprostiti. Koliko smo povrijeđeni uveliko je stvar nas samih. Zapitajte sebe što vas najčešće povrjeđuje i shvatit ćete da i vi imate svoju malu „osjetljivu tačku“ koje čini da tuđe namjere ili djela izgledaju puno strašnije nego što realno jesu. Radeći na ličnim slabostima, razvijamo i veću otpornost ne samo na loša ponašanja drugih prema nama, već činimo i da loše emocije koje se zbog toga javljaju postaju manje razorne. Naša spremnost da oprostimo jednim dijelom ovisi o tome kakva smo očekivanja imali od druge osobe, osobito od ljudi koje smatramo bliskima. Većina nas smatra kako oni koji su nam bliski u svakom trenutku trebaju misliti na nas i naše potrebe, te da ni u kom slučaju ne smiju dozvoliti da se osjećamo loše.
Veliki broj ljudi živi u uvjerenju da ga bliske osobe ne smiju iznevjeriti i povrijediti. Ako pogledate malo bolje, takve stvari se svakodnevno dešavaju, što pobija tezu da nas najbliži ne smiju povrijediti. Upravo kroz interakciju sa najbližima isprepletane su najfinije niti potreba, želja i uzajamnih planova, što povećava šansu za konfliktom. Nas najviše i boli nepažnja, laž ili agresija najbližih, ali nerealno je očekivati da se nitko od njih ne može ogriješiti o nas. Kroz lični razvoj i nova iskustva, svi se mijenjamo. Tako nam osoba koju smo jednom upoznali i zavoljeli kroz neko vrijeme može izgledati puno drugačije.
Čini se da je ključ praštanja sposobnost da se „stavimo u tuđu kožu“, da probamo otkriti motivaciju druge osobe i promatrati svijet njenim očima. Ovaj način može biti izuzetno koristan zbog razumijevanja ponašanja druge osobe, ali i mogućnosti suosjećanja.
Činjenica je da ljudi povrjeđuju druge često na način na koji su nekad i sami bili povrijeđeni. Često čujemo: „Teško mogu oprostiti.“, a još češće: „Mogu oprostiti, ali ne i zaboraviti.“. Smisao praštanja nikako i nije u zaboravljanju. Koliko god bolna, ova iskustva su i dragocjena kako bismo sagledali gdje smo jaki, a gdje slabi i učinili daljnje napore da na sve buduće slične situacije reagiramo manje destruktivno, te da se unaprijed zaštitimo, ako je moguće. Praštanje ružnu prošlost i ostavlja u prošlosti. Koliko god oprostiti nije lako, mislite stalno koliko je korisno, ne samo za druge ljude, već i za vas same.