Istina o depresiji
Depresija se često naziva “običnom prehladom” mentalnih poremećaja. Stope depresije su konstantno u porastu za svaku sljedeću dekadu od 1915. godine. Uprkos rastućim stopama ove mentalne bolesti ili možda upravo zbog toga široko su rasprostranjene dezinformacije o depresiji koje nastavljaju postojati u našoj kulturi.
Identifikovani su neki od najrasprostranjenijih – i najštetnijih – mitova o depresiji:
1. Depresija je rezultat “hemijskog disbalansa”
Ideja da je hemijski disbalans, ili konkretnije, da se depresija može svesti na nivoe serotonina, potpuno je iskrivila odnos između hemije mozga i depresije. Ovaj jednostavan način smanjenja kompleksne mentalne bolesti na niz neurotransmisija (ili nedostatak istih) u mozgu promovisale su farmaceutske kompanije koje svoje proizvode promovišu kao konačno “brzo rješenje” za depresiju. Psihijatri i istraživači depresije još nisu izolovali specifičan odnos između svih različitih neuronskih veza i aktivacija naših mozgova i depresije. Naime, pojam serotonina kao glavne biološke osnove ili temelja bolesti je “redukcionističko pojednostavljenje vrlo kompleksnog biološkog stanja” (Greenberg, 2010, str. 197).
2. Lijekovi su najučinkovitiji tretman
Gornji mit služi kao katalizator za sljedeći, ideja da su lijekovi najučinkovitija intervencija do danas u liječenju kliničke depresije. Zapravo, standard koji FDA zahtijeva da bi se psihički lijekovi odobrili i prodavali potrošačima nije visok: potrebna su samo dva neovisna istraživanja koja daju značajne rezultate u korist lijekova, bez obzira koliko mnogo ispitivanja može biti potrebno da bi se takvi rezultati dobili. Drugim riječima, “sve dok istraživanje na kraju ne pruži dokaze o djelotvornosti, neuspjesi bi ostali izvan evidencije. Zato su antidepresivi odobreni iako su mnoga istraživanja pokazala da su neučinkoviti” (Greenberg, 2010, str. 216). Nadalje, istraživanja sugerišu da je smanjenje depresivnih simptoma viđeno primjenom antidepresiva možda više pokazatelj placeba nego zasluga samog lijeka. Na primjer, neki izvori tvrde da je do 80% učinkovitosti antidepresiva zbog placebnog efekta (vidi Greenberg, 2010). To dolazi po visokoj cijeni, s obzirom na dokumentovane (i nedokumentovane) nuspojave među kojima je glavna ironično to što u nekim slučajevima upotreba antidepresiva u stvari povećava suicidalne ideje (posebno među adolescentima).
3. Depresija je bolest
Nažalost, oba prethodna mita poslužila su kao osnova za ovaj sljedeći, staro “depresija je bolest” ponavljanje, implicirajući da se ova vrlo kompleksna mentalna bolest ponaša slično kao čisto medicinski uslov. Na primjer, psihijatri često koriste paralelu s dijabetičarom koji uzima inzulin kako bi liječio svoje stanje; također, tvrde da i depresivna osoba mora uzimati svoje lijekove. Ovo je izuzetno netačna paralela iz nekoliko razloga. Prvo, dijabetes se može definitivno dijagnostikovati i potvrditi kao medicinsko stanje. Također se mogu sa sigurnošću identifikovati temeljni medicinski razlozi iza stanja dijabetičara. Uostalom, može se s pouzdanošću identifikovati u kojoj mjeri se bolest može kontrolisati/liječiti primjenom inzulina (posebno u slučaju dijabetesa tipa I). Ne postoji definitivan krvni test ili drugi fizički pregled koji može odrediti dijagnozu depresije. Suprotno cijelom medicinskom paradoksu, simptomi bolesti zapravo služe kao osnova dijagnoze u slučaju depresije. Ne postoji jasan zahvat, medicinski ili drugačiji, koji se može primijeniti kod depresivne osobe, a da će djelovati u svim slučajevima.
4. Ako imate simptome, imate depresiju
Izuzetno visoke stopa depresije ne samo u SAD-u, već i širom svijeta postavlja pitanje jesmo li postali bolji u prepoznavanju i dijagnostikovanju kada su ljudi klinički depresivni, ili, jednostavno rečeno, jesmo li počeli patologizirati normalna ljudska iskustva. Neprekidno traženje savršenstva i sveprisutnost oglasa za antidepresive na svakom koraku možda prisiljava pojedince koji se nose s uobičajenim borbama koje dolaze s ljudskošću da pogrešno percipiraju da su depresivni samo zato što nisu sretni cijelo vrijeme. Kao što nastojim prenijeti svojim studentima, mentalna bolest je samo pretjerivanje uobičajenih ljudskih iskustava. Dakle, samo zato što osoba može imati poteškoća s spavanjem povremeno, ili doživjeti gubitak fokusa ili koncentracije (oboje simptomi koji su u skladu s depresijom), to ne znači da je osoba klinički depresivna. Treba razmotriti je li ono što osoba doživljava dovodi do disfunkcije ili oštećenja, i zapamtiti da niti jedan život ili iskustvo nikada nije savršeno.
5. Muškarci ne mogu biti depresivni
Postoji uobičajena pretpostavka da je depresija ženska bolest. To nije potpuno bez osnova, budući da je dva puta više žena nego muškaraca dijagnostikovano s depresijom, upečatljiva činjenica koja zapravo vrijedi širom svijeta. Međutim, razlika između spolova ne znači da su muškarci imuni na depresiju. Neki istraživači tvrde da su muškarci jednako ranjivi na depresiju, ali manje vjerovatno traže pomoć ili liječenje jer to ide protiv krutih konstrukcija muškosti. Muškarci koji prolaze kroz depresiju mogu manifestovati simptome na manje emocionalne načine kao i putem prikrivenijih načina kao što su problematično ponašanje, agresija i/ili upotreba alkohola ili supstanci, što možda neće biti pravilno identifikovano kao manifestacije depresije. Drugim riječima, mogu postojati rodno uvjetovani obrasci izražavanja simptoma depresije koji čine mentalnu bolest vjerovatnije prepoznatom i opaženom kod žena u poređenju s muškarcima.
Ključno je da je depresija kompleksna mentalna bolest koja je često krivo predstavljena i neshvaćena unutar naše kulture. Kao što kaže poslovica, da nemaju dvije pahulje koje su identične, tako i svaki slučaj depresije dolazi s vlastitim nijansama i složenostima. Trebamo postati sveobuhvatniji u prepoznavanju i liječenju ove bolesti, i manje se osloniti na brza rješenja ili naizgled jednostavne (ali često pogrešne) odgovore.
Autor: Azadeh Aalai Ph.D.
Preuzeto sa stranice: psychologytodaycom
