Frustracije, agresija i osjećaj manje vrijednosti

U stanju frustracije i stresa osobe uglavnom češće biraju neprilagođeno ponašanje. U takvim situacijama smanjuje se mogućnost logičkog mišljenja. U rastu osjećajnog uzbuđenja, čovjek više ne vidi alternativno riješnje. Tako npr. za vrijeme požara ljudi stradaju jer guraju vrata vani umjesto da ih povuku unutra.
Naročito intenzivno doživljavanje stresa uzrokuju situacije koje nismo mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole (poplave, zemljotresi i sl.). Poznato je da intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška.

Ali zašto smo agresivni kada smo isfrustrirani i kada ne ide sve kako smo zamislili?

Najznačajniji nepoželjni efekat frustracije jeste agresija ili agresivno ponašanje. Ukoliko je spriječeno ostvarenje nekog cilja zbog prepreke koju ni uz najveće napore ne možemo da savladamo, u nama se javljaju emocije bijesa i gnjeva, a to su emocije koje prate agresiju i dovode do dugotrajne frustracije. U tom slučaju agresija može da izmakne kontroli i dovede nas u situaciju da reagujemo ”direktnim napadom” jer nam je sužena svijest i postajemo slijepi za alternativna rješenja.

Ljudi često reaguju pomijerenom agresijom. Kod pomijerene agresije, osoba zbog nekih razloga ne može direktno da ispolji agresiju prema stvarnom uzroku frustracije. Npr. radnik koga je isfrustrirao šef ne smije da ispolji agresiju na njemu, već je pomijera na druge objekte i druge osobe, recimo djecu i suprugu kod kuće. U tom slučaju agresija postaje „sigurnosni ventil“ koji oslobađa pojedinca prevelike tenzije ali ne riješava problem.
Naravno da ne dovodi svaka frustracija do pojave agresije. Da je tako onda bismo svi reagovali agresivno na prepreke koje nam se postavljaju na putu do naših ciljeva. Srećom, frustracije mogu da dovedu i do konstruktivnog i racionalnog reagovanja kao najpoželjnijeg načina reagovanja na frustracije. Na primjer, ako nam je jedan cilj iz nekih razloga neostvariv ili postao manje privlačan, možemo taj teško ostvariv cilj da zamijenimo sa lakše ostvarivim koji takođe može da zadovolji našu želju ili motiv. Ako recimo neki učenik ne može da se istakne uspjehom u učenju, zato može da postigne vrhunske rezultate u nekom sportu ili umjetnosti i na taj način će zadovoljiti svoju potrebu za isticanjem.

Naše potrebe i motive možemo zadovoljiti i na indirektan način. Recimo žena koja iz nekog razloga ne može da ima djecu, zaposliće se u dječijem vrtiću će usvojiti dijete i na taj način, indirektnim putem zadovoljiće svoj materinski motiv.
Ljudi mogu da reaguju i na takav način da se usmjere na promjenu vlastitog doživljavanja (emocija, kognitivnih procjena). Osoba takvim ponašanjem ne riješava prepreku ili prijetnju, već samo svoj doživaljaj te prepreke ili prijetnje. Postoje životne situacije u kojima je promjena vlasitog doživljavanja jedino što pojedincu preostaje: npr. ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ako nam neka bliska osoba oboli od neizlječive bolesti. Sve što možemo učiniti jeste mijenjati svoj doživljaj.

Od čega zavisi da li će se javiti osjećanje inferiornosti (manje vrijednosti)?

Zavisi prvenstveno od toga da li osoba razloge svojih neuspjeha vidi unutar sebe ili van sebe. Dakle, ukoliko osoba vidi da je do neuspjeha došlo uslijed nekih faktora koji ne zavise od njega samog, odnosno od njegovih sposobnosti, onda je mala vjerovatnoća da će se kod njega javiti osjećanje inferiornosti. Ali ako pojedinac smatra da je do neuspjeha došlo zbog njegovog nedostatka sposobnosti, neznanja, gluposti, njegove dezorganizacije, neodlučnosti, vrlo je vjerovatno da će anksioznost biti veća.