Autor: Saul Mcleod, PhD
Preuzeto sa stranice: simplypsychology.com
Stres nastaje kada pojedinci percipiraju nesklad između fizičkih ili psiholoških zahtjeva situacije i resursa njihovih bioloških, psiholoških ili socijalnih sistema (Sarafino, 2012).
Postoji mnogo načina suočavanja sa stresom. Njihova učinkovitost zavisi o vrste stresora, određenoj osobi i okolnostima. Na primjer, ako razmislite o načinu na koji se vaši prijatelji nose sa stresorima poput ispita, vidjet ćete niz različitih odgovora na suočavanje. Neki ljudi će hodati okolo ili vam pričati koliko su zabrinuti, dok će drugi učiti ili gnjaviti svoje profesore za odgovore.
Lazarus i Folkman (1984) sugerisali su da postoje dvije vrste odgovora na suočavanje Emocijama usmjereno suočavanje i suočavanje usmjereno na problem.
Emocionalno usmjereno suočavanje
Emocionalno usmjereno suočavanje je upravljanje stresom koje pokušava smanjiti negativne emocionalne odgovore povezane sa stresom. Negativne emocije poput srama, straha, anksioznosti, depresije, uzbuđenja i frustracije pojedinac smanjuje ili uklanja kroz razne metode suočavanja. Tehnike emocionalno usmjerenog suočavanja mogu biti jedina realistična opcija kada je izvor stresa van kontrole osobe.
Terapija lijekovima može se smatrati emocionalno usmjerenim suočavanjem jer se fokusira na uzbuđenje uzrokovano stresom, a ne na problem.
Druge tehnike emocionalno usmjerenog suočavanja uključuju:
- Distrakcija, npr. zauzetost obavezama kako bi odvratili misli od problema.
- Emocionalno otkrivanje. Ovo uključuje izražavanje snažnih emocija kroz razgovor ili pisanje o negativnim događajima koji su izazvali te emocije (Pennebaker, 1995).
- Ovo je važan dio psihoterapije.
- Molitva za smjernice i snagu.
- Meditacija, npr. usmjerenost na sadašnji trenutak.
- Prejedanje, npr. hrana kao utjeha.
- Pijenje alkohola.
- Uzimanje droga.
- Vođenje dnevnika, npr. pisanje dnevnika zahvalnosti (Cheng, Tsui, & Lam, 2015).
- Kognitivna revalorizacija. Ovo je oblik kognitivne promjene koja uključuje tumačenje potencijalno emocijama izazvane situacije na način koji mijenja njen emocionalni uticaj (Lazarus & Alfert, 1964).
- Suzbijanje (zaustavljanje/inhibicija) negativnih misli ili emocija. Suzbijanje emocija tokom dužeg perioda ugrožava imunološku kompetenciju i vodi lošem fizičkom zdravlju (Petrie, K. J., Booth, R. J., & Pennebaker, 1988).
Kritička procjena
Meta-analiza je otkrila da su strategije emocionalnog suočavanja često manje učinkovite od korištenja metoda usmjerenih na problem u odnosu na zdravstvene ishode (Penley, Tomaka, & Weibe, 2012). Općenito, ljudi koji su koristili strategije emocionalnog suočavanja poput jela, pijenja i uzimanja droga prijavljivali su lošije zdravstvene ishode.
Takve strategije su neučinkovite jer zanemaruju osnovni uzrok stresa. Vrsta stresora i da li je uticaj bio na fizičko ili psihološko zdravlje objašnjavaju razlike između strategija suočavanja i zdravstvenih ishoda.
Pored toga, Epping-Jordan i saradnici (1994) su otkrili da su pacijenti s rakom koji su koristili strategije izbjegavanja, npr. poricanje da su jako bolesni, propadali brže od onih koji su se suočili sa svojim problemima. Isti obrazac postoji u vezi sa stomatološkim zdravljem i finansijskim problemima.
Emocionalno usmjereno suočavanje ne pruža dugoročno rješenje i može imati negativne nuspojave jer odgađa da se osoba suoči sa problemom. Međutim, mogu biti dobar izbor ako je izvor stresa van kontrole osobe (npr. stomatološki zahvat).
Također su zabilježene rodne razlike: žene imaju tendenciju da koriste više strategija emocionalnog suočavanja nego muškarci (Billings & Moos, 1981).
Suočavanje usmjereno na problem
Suočavanje usmjereno na problem cilja uzroke stresa na praktične načine, što rješava problem ili stresnu situaciju koja uzrokuje stres, posljedično direktno smanjujući stres.
Strategije usmjerene na problem imaju za cilj uklanjanje ili smanjenje uzroka stresora, uključujući:
- Rješavanje problema.
- Upravljanje vremenom.
- Dobijanje instrumentalne socijalne podrške.
Kritička procjena
Općenito, suočavanje usmjereno na problem je najbolje jer uklanja stresor i rješava osnovni uzrok problema, pružajući dugoročno rješenje.
Strategije usmjerene na problem su uspješne u rješavanju stresora poput diskriminacije (Pascoe & Richman, 2009), HIV infekcija (Moskowitz, Hult, Bussolari, & Acree, 2009) i dijabetesa (Duangdao & Roesch, 2008).
Međutim, nije uvijek moguće koristiti suočavanje usmjereno na problem. Na primjer, kada neko umre, strategije usmjerene na problem možda neće biti od velike pomoći za ožalošćene. Suočavanje sa osjećajem gubitka zahtijeva emocionalno usmjereno suočavanje.
Pristup usmjeren na problem neće raditi u bilo kojoj situaciji gdje je van kontrole pojedinca da ukloni izvor stresa. Oni najbolje djeluju kada osoba može kontrolisati izvor stresa (npr. ispiti, stresori na radnom mjestu, itd.).
To nije produktivna metoda za sve pojedince. Nisu svi ljudi sposobni preuzeti kontrolu nad situacijom ili percipirati situaciju kao kontrolabilnu.
Na primjer, optimistični ljudi koji imaju tendenciju pozitivnih očekivanja o budućnosti vjerovatnije će koristiti strategije usmjerene na problem. Nasuprot tome, pesimistični pojedinci su skloniji korištenju strategija emocionalnog suočavanja (Nes & Segerstrom, 2006).
