Kako pomoći djeci da se osjećaju sigurno u školama?
Autor: Nancy Rappaport M.D.
Preuzeto sa stranice: psychologytoday.com
Nedavna studija Massachusetts Department of Public Health i Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) analizirajući podatke iz Massachusetts Youth Health Survey iz 2009. godine otkrila je da su učenici koji su bili ili žrtve nasilja ili počinitelji nasilja četiri puta vjerovatnije bili fizički povrijeđeni od strane člana porodice u poređenju sa onim učenicima koji su izjavili da nisu ni žrtva ni nasilnik.
Nasilje nad djecom mnogo je češće nego što većina ljudi može zamisliti, a njegov traumatski utjecaj na širu zajednicu mnogo je rašireniji nego što bismo voljeli misliti.
Kao dječiji psihijatar koji više od 20 godina radi sa školama i liječi učenike u školskim zdravstvenim centrima, često svjedočim kako psihološka trauma uslijed porodičnog nasilja utiče na ponašanje u učionici. Često me pozivaju da procijenim učenike koje smatraju “agresivnim”. Tragedija je u tome što najčešće intervenišem prekasno. U mnogim slučajevima, učenici su imali traumatična iskustva koja su destabilizovala njihov osjećaj sigurnosti. Probudili su se pored majke koja je predozirana ili bespomoćno gledali kako je neko koga vole fizički napadnut. U tim slučajevima, agresivno ponašanje učenika (udaranje, ugrizi, psovke, stalno zadirkivanje) jedini je način na koji oni znaju signalizirati svoj strah. Taj strah prerasta u bijes, koji se često pogrešno usmjerava prema vršnjacima i odraslima. Sjećam se jednog djeteta koje mi je reklo da ga svakodnevno nakon škole tuku kaišem. Njegova učiteljica je vidjela posljedice u učionici, gdje je bio ispunjen eksplozivnim bijesom.
Većina ove djece traži stabilnost kod odraslih u svojoj školi. Neki nastavnici mogu osjetiti da je dijete uplašeno i pokušat će ga utješiti, ali mnoga djeca skrivaju svoje prave osjećaje. Potrebno je vrijeme da učitelj stekne povjerenje učenika i da učenik prestane skrivati svoje osjećaje iza prkosa ili ravnodušnosti. Škole i porodice možda neće povezati djetetovo trenutno ponašanje s ranijim iskustvom ogromnih teškoća.
Iako se u nedavnom izvještaju daje pažnja traumatskim iskustvima, važno je napomenuti da trauma ne rezultira uvijek agresivnim ponašanjem, a daleko većina traumatizovane djece nikada ne zlostavlja niti povrijeđuje druge. Možda nismo ni svjesni šta se dešava u životu djeteta koje izgleda uspješno u školskom okruženju, a koje, uprkos tome, nosi unutrašnju borbu.
Zbog toga je od ključne važnosti da škole pružaju utočište za svu djecu – one koji se ponašaju agresivno, one koji pate u tišini – i za njihove vršnjake. Škole mogu biti mjesto gdje djeca mogu izraziti svoju tugu i stres bez da budu dalje viktimizirana ili da viktimiziraju druge. Suočavanje s ulogom koju trauma igra u školskom okruženju zahtijeva sveobuhvatan pristup koji je integriran u svaki aspekt kurikuluma.
Izvještaj Massachusetts Advocates for Children (MAC) “Pomoć traumatiziranoj djeci da uče” nudi dobru početnu tačku, izlažući načine na koje škole mogu stvoriti sigurno okruženje i uspostaviti infrastrukturu potrebnu za podršku svoj djeci, bez obzira jesu li traumatizirana ili ne.
Program školama pruža resurse da razviju okruženja koja jačaju osjećaj sigurnosti kod djece, gradeći vještine među osobljem. To pomaže edukatorima da se povežu s učenicima kojima je možda teško vjerovati, da pruže smjernice kako bi učenici formirali pozitivne odnose s vršnjacima i da ponude proširene strategije koje pomažu preplašenoj djeci da se osjećaju ugodnije u učionici i da se fokusiraju na učenje.
Program također omogućava osoblju da razvije vještine kako bi dočekali i podržali ranjive porodice, kako bi bolje njegovali i čuvali svoju djecu kod kuće.
