Autor: Saul McLeod, PhD
Preuzeto sa stranice: simplypsychology.org
Ključni zaključci
John Bowlby je bio posebno zainteresovan za vezu između majke i djeteta i njen utjecaj na psihološki razvoj djeteta. Za razliku od njega, Schaffer i Emerson su se više fokusirali na razvoj socijalnih veza, naglašavajući da djeca mogu formirati više vezanosti različite jačine. Iako obje teorije proučavaju proces vezivanja, razvijene su nezavisno i odražavaju različite perspektive.
Bowlbyjeve faze vezivanja
John Bowlby, britanski psihijatar i psihoanalitičar, razvio je teoriju vezivanja, koja se fokusira na važnost sigurne i povjerljive veze između majke i dojenčeta za razvoj i dobrobit.
Identifikovao je četiri faze vezivanja.
Ove faze odražavaju proces u kojem se svaka faza gradi na prethodnoj, vodeći do snažne, sigurne vezanosti u idealnim okolnostima.
Bowlby je vjerovao da te vezanosti imaju ključnu evolucijsku funkciju: povećavaju šanse dojenčeta za preživljavanje osiguravajući njegovu sigurnost i brigu.
1. Faza predvezivanja (Od rođenja do 6 sedmica)
U ovoj fazi dojenčad pokazuju urođena ponašanja (poput plakanja i smijeha) koja pomažu u privlačenju pažnje i odgovora staratelja, ali još uvijek ne preferiraju određenog staratelja. Prihvataju njegu i utjehu od bilo kojeg odraslog, a još uvijek ne razumiju da su odvojeni pojedinci od svojih staratelja.
2. Faza stvaranja vezanosti (Od 6 sedmica do 7 mjeseci)
Tokom ove faze, dojenčad razvija osjećaj povjerenja prema ljudima koji odgovaraju na njihove potrebe. Počinju razlikovati poznate i nepoznate osobe, preferirajući poznate osobe, ali i dalje prihvatajući njegu i od stranaca. Još uvijek ne protestuju kada su odvojeni od roditelja.
3. Jasno izražena vezanost (Od 7 mjeseci do 24 mjeseca)
U ovoj fazi se razvija specifična vezanost prema primarnom staratelju.
Dojenčad traže redovan kontakt sa svojim starateljima i mogu pokazivati znakove uznemirenosti kada su odvojeni, demonstrirajući ponašanja poput “prijanjanja” i “praćenja”.
Ova faza također uključuje razvoj anksioznosti prema strancima i anksioznosti zbog odvajanja.
Pojava anksioznosti prema strancima oko 7-9 mjeseca odražava kognitivni napredak koji omogućava dojenčadi da razlikuju poznate od nepoznatih osoba.
Iako stranci izazivaju nesigurnost, ponavljanje umirujuće interakcije sa senzibilnim starateljem pružaju dojenčetu povjerenje da prevaziđe ovu nesigurnost.
Do dobi od 2 godine, anksioznost prema strancima obično se smiruje kako dijete postaje društveno sposobnije.
4. Formiranje recipročnog odnosa (Od 24 mjeseca nadalje)
Kako se jezik razvija, mala djeca razumiju postupke i motivacije svojih roditelja i mogu pregovarati s njima.
Sada mogu tolerisati odvajanje s manje uznemirenosti i počinju koristiti mentalne predstave svojih staratelja za utjehu.
Kritička evaluacija
Bowlby je predložio da se bebe rađaju s ograničenom sposobnošću da razlikuju staratelje i da će prihvatiti njegu od bilo koga ko je pruži. U početku se oslanjaju uglavnom na plakanje kako bi dobile njegu.
Danas znamo da bebe imaju neke urođene sposobnosti da prepoznaju svoje majke, poput razlikovanja njenog glasa i mirisa ubrzo nakon rođenja (Kisilevsky et al., 2003; Porter & Winberg, 1999).
Iako ove sposobnosti sugerišu osnovno prepoznavanje i orijentaciju prema majci, mnogi staratelji i dalje mogu umiriti uznemirenu novorođenčad. Majčino prisustvo nije nužno potrebno.
Interakcije novorođenčadi sa starateljima predstavljaju početne pokušaje samoregulacije – izražavanje potrebe kroz plakanje i zatim smirivanje.
Tokom prvih mjeseci, bebe razvijaju veći repertoar ponašanja vezanosti osim samo i isključivo plakanja.
Schafferove i Emersonove faze vezanosti
Rudolph Schaffer i Peggy Emerson (1964) proučavali su 60 beba u mjesečnim intervalima tokom prvih 18 mjeseci života (ovo je poznato kao longitudinalna studija).
Sva djeca su proučavana u svojim domovima, a prepoznat je redovan obrazac u razvoju vezanosti. Bebe su posjećivane mjesečno otprilike godinu dana, posmatrana je interakcija s njihovim starateljima, a staratelji su intervjuisani.
Majke su vodile dnevnik kako bi se ispitivali dokazi o razvoju vezanosti. Zabilježene su sljedeće mjere:
- Anksioznost prema strancima – reakcija na dolazak stranca.
- Anksioznost zbog odvajanja – nivo uznemirenosti kada je dijete odvojeno od staratelja, stepen utjehe potrebne po povratku.
- Socijalno referenciranje – stepen do kojeg dijete gleda prema staratelju da provjeri kako bi trebalo reagovati na nešto novo (sigurna baza).
Otkrili su da se vezanosti kod beba razvijaju u sljedećem redoslijedu:
1. Asocijalna faza (0 – 6 sedmica):
Vrlo mala dojenčad su asocijalna u smislu da mnoge vrste podražaja, kako socijalni tako i nesocijalni, izazivaju pozitivnu reakciju, poput osmijeha.
Tokom asocijalne faze, ponašanje dojenčeta ne izgleda usmjereno posebno prema primarnim starateljima u odnosu na druge osobe. Dijete može reagovati na ljude i predmete na sličan način, pokazujući generalizirane odgovore poput plakanja, osmijeha i gledanja u lica ili predmete.
Iako se ova faza naziva „asocijalnom,” to ne znači da dijete nema interes za socijalnu interakciju. Umjesto nediferenciranih interakcija, dojenče još uvijek ne pokazuje jaku preferenciju za neku određenu osobu niti razumije društveno ponašanje. Ovo je period prije nego što se formiraju specifične, snažne socijalne veze.
Treba imati na umu da je, uprkos svom imenu, asocijalna faza važna za socijalni razvoj. Interakcije tokom ove faze postavljaju temelje za kasnije faze vezivanja.
2. Nediferencirano vezivanje (6 sedmica do 7 mjeseci):
Tokom ove faze, dojenčad počinju pokazivati više socijalnog ponašanja i počinju pokazivati sklonost prema socijalnim podražajima, preferirajući ljudsku interakciju nad neživim objektima. Osmjehuju se, brbljaju i pružaju ruke prema ljudima, a ne prema predmetima.
Dojenčad jednako uživaju u društvu ljudi; većina beba jednako reaguje na svakog staratelja. Uznemire se kada neko prestane da komunicira s njima.
Bebe su društvene i „nediferencirane” u svojoj vezanosti jer još uvijek ne pokazuju snažno preferiranje prema jednom staratelju u odnosu na druge. One prepoznaju i reaguju na više ljudi, ali još uvijek ne razlikuju značajno poznate od nepoznatih odraslih osoba.
Od 3 mjeseca, dojenčad se više osmjehuju poznatim licima i lako se umiruju uz redovnog staratelja.
3. Specifično vezivanje (7 – 9 mjeseci):
Posebna sklonost prema jednoj osobi za vezivanje. Dijete traži sigurnost, utjehu i zaštitu od određenih osoba. Pokazuje strah od stranaca i nezadovoljstvo kada je odvojeno od posebne osobe (anksioznost zbog odvajanja).
Neka djeca pokazuju strah od stranaca i anksioznost zbog odvajanja mnogo češće i intenzivnije od drugih, ali to je dokaz da je dijete formiralo vezanost. Ova faza obično se razvije do prve godine života.
Rezultati studije ukazuju da se vezanost najvjerovatnije formira sa onima koji tačno odgovaraju na signale djeteta, a ne sa osobom s kojom su provodili više vremena. Schaffer i Emerson su ovo nazvali osjetljivom odgovornošću.
Djeca koja su bila intenzivno vezana imala su majke koje su brzo odgovarale na njihove zahtjeve i komunicirale s djetetom. Djeca koja su bila slabo vezana imala su majke koje nisu uspijevale komunicirati.
Najvažnija činjenica u formiranju vezanosti nije ko hrani i presvlači dijete, već ko se igra i komunicira s njim. Dakle, čini se da je ključ vezivanja osjetljiva odgovornost prema signalima djeteta.
4. Višestruke vezanosti (od 10 mjeseci nadalje):
Dijete postaje sve nezavisnije i formira nekoliko vezanosti. Do 18 mjeseci, većina djece formira višestruke vezanosti.
Rezultati studije ukazuju da se vezanost najvjerovatnije formira s onima koji tačno odgovaraju na signale djeteta, a ne s osobom s kojom su provodili više vremena. Schaffer i Emerson su ovo nazvali osjetljivom odgovornošću.
Kao i u specifičnom vezivanju, ovdje su djeca koja su bila intenzivno vezana imala su majke koje su brzo odgovarale na njihove zahtjeve i komunicirale s djetetom. Djeca koja su bila slabo vezana imala su majke koje nisu uspijevale komunicirati.
Kritička evaluacija
Schaffer i Emersonova studija ima nisku populacionu validnost. Djeca u studiji dolazila su iz Glasgowa i većinom su bila iz radničkih porodica. Pored toga, mali uzorak od 60 porodica smanjuje snagu zaključaka koje možemo donijeti iz studije.
Međutim, tačnost prikupljanja podataka od strane roditelja koji su vodili dnevne dnevnike, dok su očigledno bili vrlo zauzeti, može se dovesti u pitanje. Takav dnevnik također je vrlo nepouzdan, s karakteristikama potražnje i socijalnom poželjnošću kao glavnim problemima. Majke vjerovatno neće prijaviti negativna iskustva u svom svakodnevnom zapisivanju.
Studija nema historijsku validnost. Provedena je 1960-ih kada su rodne uloge bile drugačije – sada više muškaraca ostaje kod kuće kako bi brinuli o svojoj djeci, a više žena ide na posao, pa je uzorak pristrasan.
